Tri medalje s velikih natjecanja nisu slučajnost. One su rezultat znanja, rada, karaktera, ali i okolnosti koje su se poklopile u trenutku kada je hrvatska reprezentacija dosegnula svoju punu zrelost.

U jesen 2017. Hrvatska je bila na rubu provalije. Ante Čačić izgubio je povjerenje Davora Šukera i Izvršnog odbora HNS-a, a reprezentacija je djelovala izgubljeno, bez energije i smjera. Nekoliko velikih hrvatskih trenerskih imena odbilo je preuzeti momčad u najtežem mogućem trenutku. Tada se netko sjetio Zlatka Dalića.

Pred let za Kijev nije obećavao čuda. Govorio je mirno, gotovo skromno. Rekao je da vjeruje igračima, da ih treba vratiti na pravi put i da im možda nedostaje tek malo naboja, zajedništva i veće privrženosti kockastom dresu. Ta je rečenica zvučala gotovo usputno, ali zapravo je opisivala stanje hrvatskog nogometa tog vremena.

Reprezentacija je tada bila kolateralna žrtva rata između HNS-a, Hajduka i Torcide. Tribine su bile podijeljene, navijači razočarani, a nacionalna momčad izgubila je ono što ju je godinama činilo posebnom – osjećaj zajedništva. Dalić je stigao upravo u trenutku kada je Zdravko Mamić već bio izvan Hrvatske, dok je Davor Šuker još uvijek vodio Savez. Otvorio mu se prostor kakav njegov prethodnik nije imao.

Najveća Dalićeva pobjeda možda nije bila taktička. Bila je emocionalna. Uspio je ponovno povezati reprezentaciju, HNS i navijače. Domoljublje, koje je od 1996. bilo zaštitni znak Vatrenih, ponovno je postalo zajednički nazivnik. A kada se tome pridodala generacija prepuna vrhunskih nogometaša, dogodila se Rusija. Bilo je tu i sportske sreće, ali ponajviše nogometne kvalitete. Hrvatska je odigrala turnir života i stigla do finala Svjetskog prvenstva. Francuska je bila bolja, ali hrvatska je reprezentacija ostvarila nešto što je godinama izgledalo kao nedostižan san. Za mnoge će upravo Rusija ostati najljepša priča ispričana u kockastom dresu. Doček na zagrebačkim ulicama pretvorio je reprezentaciju u nacionalni simbol, a Daliću dao status kakav hrvatski izbornik nikada prije nije imao. No upravo tada počeo je i najteži dio njegova mandata – dokazati da Rusija nije bila slučajnost.

Poraz od Španjolske na startu Lige nacija 6:0 bio je bolan podsjetnik koliko se brzo nogomet mijenja. Godine su prolazile, a Hrvatska nikada nije u potpunosti pronašla nasljednike Marija Mandžukića i Marcela Brozovića. O odlascima Ivana Rakitića, Dejana Lovrena ili Šime Vrsaljka može se raspravljati, ali praznina koju su ostavili napadački instinkt Mandžukića i Brozovićeva kontrola igre ostala je previše očita. Europska prvenstva nisu donosila istu sigurnost, dok je finale Lige nacija u Rotterdamu pokazalo da Hrvatska i dalje može igrati protiv najvećih. No kako se približavao novi svjetski izazov, bilo je jasno da reprezentacija više nema onu širinu ni formu kakvu je imala prije nekoliko godina. To je znao i sam Dalić. Njegova nervoza u javnim nastupima postajala je sve vidljivija.

Dok su pobjede gradile njegov gotovo nedodirljiv status, kritiku je sve teže prihvaćao. Svako propitivanje izbora igrača, taktike ili vođenja utakmica često je doživljavao kao napad na sebe, a nerijetko i na reprezentaciju. Vrhunac takvog odnosa dogodio se u Rijeci. Na sasvim legitimno pitanje novinara, koji je upozorio da Hrvatska na Svjetsko prvenstvo odlazi s velikim upitnicima, Dalić nije ponudio nogometno objašnjenje. Odgovorio je kratko:

“Nemam ja što kome komentirati. Ja sam osvojio tri medalje.”

Tri medalje doista nitko ne može osporiti. One ostaju trajno upisane u povijest hrvatskog sporta. Ali upravo zbog tih medalja Dalić bi si mogao priuštiti više smirenosti, više samopouzdanja i manje potrebe da svaku kritiku pretvara u osobni obračun. Jer najveći treneri ne postaju veliki samo po pobjedama. Veliki postaju i po tome što razumiju da uspjeh ne ukida pravo na pitanje. Naprotiv, što je uspjeh veći, to su pitanja važnija. Kritika nije suprotnost domoljublju, niti je neprijatelj reprezentacije. Ona je sastavni dio sporta. A oni koji ostavljaju najveći trag obično su upravo oni koji imaju snage saslušati i ono što im nije ugodno čuti.

Često se spominjao narativ da su svi oni koji su se usudili kritički pisati da su bili neprijatelji i Dalića i Hrvatske. Išlo se toliko daleko da ih se prozivalo kao “mrzitelje svega hrvatskog”. I to je nešto što nikada neću prihvatiti. Napad na medije koje ne misle kako bi valjda trebali prema domoljubnim standardima. Uvjeravam vas da svi isto vole Vatrene i oni koji su skloni desnoj opciji i oni koji su skloni lijevoj. Jer baš kako postoji slogan “Iznad svih, Hrvatska” – tako razmišljamo svi kada je nogomet u pitanju.

Nažalost, moram se složiti sa splitskim svećenikom don Antom Žderićem koji je napisao:

“Nogomet nije kompenzacija za nacionalne povijesne traume niti materijal za jeftini politički populizam. Nismo ‘najluđi‘ niti navijački hit. Obični smo, kao i svi drugi. Čim završi SP i mršava turistička sezona zbog astronomski visokih cijena u Hrvatskoj, opet ćemo se klati oko ustaša, partizana i sličnih tema. Jer smo, kao društvo, u svemu nezreli.“

Idemo to promijeniti, zajedno.